Proces tlačnog livenja delova livenja pod pritiskom
Tradicionalno livenje pod pritiskom uglavnom se sastoji od četiri koraka, poznatog i kao livenje pod visokim{0}}pritiskom. Ova četiri koraka uključuju pripremu kalupa, punjenje, injektiranje i uklanjanje pijeska, koji čine osnovu različitih modificiranih procesa tlačnog livenja. Tokom pripreme, mazivo se raspršuje u šupljinu kalupa. Osim što pomaže u kontroli temperature kalupa, mazivo također pomaže u uklanjanju odljevka. Zatim se kalup zatvara, a rastopljeni metal se ubrizgava u kalup pod visokim pritiskom, u rasponu od približno 10 do 175 MPa. Nakon što se rastopljeni metal napuni, pritisak se održava sve dok se odljevak ne očvrsne. Zatim, izbacivač izbacuje sve odljevke. Budući da kalup može imati više šupljina, može se proizvesti više odljevaka u svakom procesu livenja. Proces uklanjanja pijeska uključuje odvajanje ostataka, uključujući kapiju kalupa, klizač, sprue i fleš. Ovaj proces se obično postiže stiskanjem odlivaka specijalnom završnom matricom. Ostale metode uklanjanja pijeska uključuju piljenje i brušenje. Ako je sprud lomljiv, odljevak se može direktno razbiti, čime se štedi rad. Višak kalupa može se ponovo koristiti nakon topljenja.
Injektiranje pod visokim-pritiskom rezultira izuzetno brzim punjenjem kalupa, omogućavajući rastopljenom metalu da u potpunosti ispuni kalup prije nego što se bilo koji dio stvrdne. Ovim se izbjegavaju površinski diskontinuiteti, čak i u dijelovima sa tankim{2}}stinama koje je teško ispuniti. Međutim, ovo takođe dovodi do zarobljavanja vazduha, jer je vazduh teško izaći tokom brzog punjenja kalupa. Ovaj problem se može ublažiti postavljanjem ventilacijskih otvora na liniju razdvajanja, ali čak i kod vrlo preciznih procesa, poroznost može ostati u središtu odljevka. Većina tlačnih odljevaka može postići strukture koje se ne mogu završiti lijevanjem kroz sekundarnu mašinsku obradu, kao što je bušenje i poliranje.
Nakon uklanjanja pijeska mogu se pregledati nedostaci. Najčešći nedostaci uključuju nepotpuno punjenje (nepotpuno punjenje kalupa) i hladne mrlje. Ovi defekti mogu biti uzrokovani nedovoljnom temperaturom kalupa ili rastopljenog metala, nečistoćama u metalu, nedovoljnim otvorima za ventilaciju ili prekomjernom količinom maziva. Ostali nedostaci uključuju poroznost, šupljine skupljanja, vruće pukotine i tragove tečenja. Oznake protoka su tragovi ostavljeni na površini odljevka zbog defekata vrata, oštrih uglova ili prekomjernog maziva.
Maziva{0}}na bazi vode, poznata i kao emulzije, najčešće su korišćena vrsta maziva zbog zdravstvenih, ekoloških i sigurnosnih razloga. Za razliku od maziva-na bazi rastvarača, maziva na bazi vode-ne ostavljaju nusproizvode u odljevcima ako se minerali uklone odgovarajućim procesima. Nepravilan tretman vode može dovesti do površinskih nedostataka i diskontinuiteta u odljevcima. Postoje četiri glavne vrste lubrikanata na bazi vode:-ulje sa uljem,-na bazi vode, polu{9}}sintetičko i sintetičko. Uljna maziva{11}}natopljena vodom su najbolja jer, tokom podmazivanja, voda isparava i hladi površinu kalupa, pomažući u uklanjanju kalupa.
Ulja koja se mogu koristiti kao maziva uključuju teška ulja, životinjske masti, biljne masti i sintetičke masti. Teška zaostala ulja imaju visok viskozitet na sobnoj temperaturi, ali postaju tanak film na visokim temperaturama tlačnog livenja. Dodavanje drugih supstanci mazivima može kontrolisati viskoznost emulzije i termička svojstva. Ove supstance uključuju grafit, aluminijum i liskun. Ostali kemijski aditivi mogu spriječiti prašinu i oksidaciju. Emulgatori se mogu dodati u vodu{5}}maziva, što omogućava da se maziva{6}}na bazi ulja dodaju vodi; to uključuje sapun, alkohol i etilen oksid.
Odavno su maziva na bazi rastvarača{0}}koja su se obično koristila uključivala dizel i benzin. Oni olakšavaju uklanjanje odlivaka; međutim, male eksplozije se dešavaju tokom svakog procesa-lijevanja, što dovodi do akumulacije ugljika na zidovima šupljine kalupa. Maziva na bazi rastvarača-ujednačenija su od maziva na bazi vode{5}}.
